Blog Mreža je 20.12.2020. izbacio članak Željka Ivankovića na temu relativno nedavne Compound likvidacije u vrijednosti od 89 milijuna dolara. Zbog krivih navoda u članku kao i zbog neslaganja s određenim mišljenjima u članku, smatramo da je potrebno izdati repliku na isti. Mreži pak savjetujemo da nas ubuduće slobodno kontaktira za stručno mišljenje prije publikacije članaka na temu blockchaina i kriptovaluta za provjeru materijalnih činjenica.
Compound je DeFi (decentralizirane financije) platforma koja korisnicima pomoću pametnih ugovora dopušta da uzmu dug u nekoj kriptovaluti ako kao kolateral ostave veću količinu druge valute. Npr. za 1 ether kolaterala (cca 600 USD) moguće je uzeti cca 200 DAI tokena (tokeni koji uglavnom cijenom odgovaraju američkom dolaru).
Moramo napomenuti da je pametni ugovor možda krivi naziv za tehnologiju koja se koristi te daje krive konotacije, i to su sami autori termina i tehnologije iza istog priznali.
To be clear, at this point I quite regret adopting the term "smart contracts". I should have called them something more boring and technical, perhaps something like "persistent scripts".
— vitalik.eth (@VitalikButerin) October 13, 2018
Točniji naziv bio bi “vječni logički okidači” ili “vječne skripte”, jer kao “ugovor” ovaj ugovor nema osnove u zakonu, niti zahtijeva potpis obje strane, niti obje stane moraju biti realni aktori jer pametni ugovori mogu komunicirati i sa drugim pametnim ugovorima a ne samo “ljudima”.
Nadalje, valja spomenuti da za sredstva kažemo da su u pametnom ugovoru “zaključana” ne zato jer volimo “kao i svi profesionalci, terminima davati jedan ton sofisticiranosti”, kao što to tvrdi g. Ivanković u spornom članku, nego jer se sredstva zaista deponiraju u instancu pametnog ugovora te se tamo zaključavaju privatnim ključem deponenta. G. Ivanković umjesto termina “zaključana vrijednost” radije koristi termin “vrijednost ugovora”, što možda zvuči jednostavnije, ali je to ujedno i krivo jer pametni ugovori po sebi nemaju vrijednost. Jasno nam je da se možda radi o namjernom podjednostavljenju kako bi se tema približila široj publici, ali u ovom slučaju ispalo je nespretno i nestručno.
Nekome neupućenom ostaviti više kriptovalute u nekom ugovoru da biste posudili manje možda zvuči besmisleno na prvi pogled ali takva mehanika je jako korisna u raznim situacijama. Primjerice, ukoliko vam je potrebna stabilna i prepoznatljiva vrijednost kao što je USD za plaćanje računa ili plaća, za leverage da biste još više povećali izloženost valuti koju koristite kao kolateral, ili čak za hedging u stabilnoj vrijednosti dok očekujete pad cijena na kripto tržištu - sve to bez da prodate ostale kriptovalute koje posjedujete i izgubite izloženost istima.
Na posudbu protokol sam automatski naplaćuje kamatu koja se plaća prilikom zatvaranja duga, a ukoliko u bilo kojem momentu omjer kolateralizacije padne ispod neke propisane vrijednosti, bilo koji korisnik protokola ima mogućnost likvidirati taj odnos i biti nagrađen.
Tu je ujedno i sljedeća greška u Ivankovićevom članku. Algoritam ne likvidira pozicije automatski. Likvidaciju mora izvesti korisnik sustava preko automatizirane skripte ili ručno. Likvidator dobiva proviziju za izvršenje likvidacije, pa se time stvara otvoreno tržište za praćenje stanja Compound dugova koji ujedno čini cijeli sustav stabilnijim.
26.11. cijena DAI tokena na platformi Coinbase Pro narasla je na 1.3 USD, što je 30% više od uobičajenih 1 USD. Tu je druga greška Ivankovićevog članka: Compound Pro na kojeg više puta aludira u svom tekstu ne postoji. Platforma o kojoj se radi je Coinbase Pro, najveća centralizirana kriptovalutna burza u SADu, no zbog sličnosti imena neupućenim promatračima ne treba previše zamjeriti takvu bezazlenu grešku.
Compound platforma koristila je isključivo Coinbase Pro kao izvor USD cijene DAI tokena, pa je time nagli skok cijene uzrokovao pad omjera kolateralizacije dugova na Compound platformi kod svih korisnika koji su posudili DAI. To je omogućilo likvidaciju pod-kolateraliziranih dugova od kojih su neki bili veći (~50 milijuna DAI).
Ivanković kaže “Posao je, dakle, likvidiran protivno pretpostavljenoj volji obiju strana koje su u njega uključene” misleći na likvidaciju duga koji je izgubio omjer zbog skoka cijene DAI-a.
Posao je krivi termin. Ne radi se o poslu nego o minijaturnom programu sklopljenom od strane jedne stranke prema postojećoj infrastrukturi.
U pravilima tog programa piše “ako omjer kolateralizacije padne, bilo koji korisnik blockchaina ima pravo likvidirati ovaj odnos”. Dug, prema tome, nije likvidiran “protivno volji obiju strana” nego možda protivno volji jedne strane ali pod svim unaprijed deklariranim pravilima tog programa. Naivno je predpostaviti da osoba koja je u pametni ugovor zaključala 50 milijuna dolara nije dobro znala pravila tog programa. Pravila su jasno napisana u samom pametnom ugovoru i svaki programer koji se razumije u pametne ugovore će vam ih znati pročitati. A za 50 mil USD može se kupiti jako puno sati takvih programera. Osoba koja je zaključala ova sredstva u Compound je znala u što se upušta.
Za razliku od g. Ivankovića, koji dalje kaže: “Što likvidacija znači u slučaju ovog pametnog ugovora, nije jasno”. Evidentno je da g. Ivankoviću nije jasno. Svakome tko se imalo razumije u tematiku je jasno što “likvidacija znači”. Vjerujemo da i među novinarima eminentnog hrvatskog časopisa Mreža ima tehnički potkovanih novinara kojima shvaćanje procesa likvidacije na Compoundu neće predstavljati poteškoću i nadamo se da će urednički kolegij Mreže ubuduće znati prepoznati kada autorovo poznavanje materije nije na razini zadatka. G. Ivankoviću, u međuvremenu, preporučujemo da pročita poglavlje o likvidaciji u vodiču “Compound Finance for Dummies”.
Ivanković nastavlja: “No, kako je ugovor točno likvidiran, … još nije odgovoreno”. To je pitanje, naravno, odgovoreno. Likvidator je dobio nagradu za likvidaciju isplaćenu iz likvidiranog kolaterala. Kao što smo već spomenuli, likvidatori su korisnici platforme koji ili nekom skriptom ili manualno pokreću funkciju likvidacije na pod-kolateraliziranim dugovima sukladno pravilima sustava koje svi korisnici prihvaćaju prilikom ulaska u sustav.
“Ili je vjerovnik jednostavno uzeo kolateral, a dužniku su ostali DAI-tokeni, što je vjerojatnije.”
Ovdje se može vidjeti koliko autor u stvari ne poznaje materiju o kojoj piše. U sustavu Compound ne postoje vjerovnici, uz dužnike postoje samo pružatelji likvidnosti, što je bitno drugačija uloga, ne radi se o semantici. Za razliku od vjerovnika - koji sredstva kome daje u zajam - pružatelji likvidnosti svoja sredstva “zaključavaju” u Compoundove bazene likvidnosti iz kojih onda dužnik može posuditi sredstva tako da, opet, “zaključa” tokene koji predstavljaju dužnikov udio u Compoundovim bazenima likvidnosti.
Skloni smo vjerovati da članak g. Ivankovića ne bi vrvio ovakvim netočnostima da se autor potrudio, za početak, shvatiti zašto “profesionalci” koriste ovaj “sofisticirani” pojam “zaključati”.
Zatim nas g. Ivanković podučava o mogućim motivima za ovaj cijeli incident. “To je moglo biti u interesu bilo kome, nekoj strani izvan ovog posla, naprosto da našteti svojem konkurentu u nekom drugom poslu, …”. Poprilično je jasno kome je bilo u interesu pokrenuti ovu likvidaciju - likvidatoru koji ju je pokrenuo. Samo u jednoj od transakcija tijekom ovog incidenta likvidator je ostvario 3.7 milijuna dolara. Dosta jasna motivacija, a uz to i svima jasno vidljiva na blockchainu.
Ivanković završava: “Otprilike u duhu teorije nekompletnog ugovaranja ide načelna kritika pametnih ugovora. Tvrdi se, dakle, da se ni pametni ugovori ne mogu napisati da se izbjegne treću stranu koja bi prosudila je li jedna strana oštećena manipulacijom ili izvanrednim okolnostima.” - UBIK se ne slaže s ovom kritikom.
Pametne je ugovore apsolutno moguće napisati na način da se izbjegne treću stranu koja mora dati mišljenje. U svijetu programabilnog novca kao što je Ethereumov blockchain, “code is law” je mantra zajednice - ono što piše u kodu, toga se i držimo. U kodu je bilo jasno definirano da: cijena DAIa ima samo jedan oracle (izvor cijene), da je likvidacija moguća u slučaju pomaka omjera kolateralizacije, i da će likvidator biti nagrađen. Sve drugo je nebitno u kontekstu dodijeljivanja odgovornosti i krivice.
Je li do toga došlo zbog hacka, zbog manipulacije cijena, zbog pada tržišta, ili nečeg trećeg - nebitno. Uvjeti za likvidaciju prema pravilima pametnog ugovora su ispunjeni. Naravno, postoji način za osiguranje od svih tih vrsta gubitaka - razne metode decentraliziranog osiguranja već postoje (Nexus, Cover, Opyn…), ali to izlazi iz konteksta ovog specifičnog slučaja.
Compound bez dvojbe nosi dio krivnje zbog lošeg planiranja cijelog sustava (samo jedan oracle nikada nije dobra ideja), no sam pametni ugovor funkcionirao je besprijekorno.
Naravno, tržište kriptoimovine nije imuno na manipulacije i prijevarna postupanja sudionika, a što je ispravno prepoznala i Europska komisija u prijedlogu nacrta Uredbe o tržištima kriptoimovine (Glava VI.: Sprečavanje zlouporabe tržišta koja uključuje kriptoimovinu). U ovom konkretnom slučaju se očito radilo i o manipulaciji cijenom koja je dovela do zlouporabe tržišta. U pravilu, radi se o postupanju koje je sankcionirano pravnim poretkom određene države, a najčešće kaznenopravnim sankcijama.
Ipak, bitno je istaknuti da mogućnost zloporabe isključivo postoji tamo gdje postoji i ljudski faktor, a najčešće kod pružatelja usluga odnosno posrednika. Tako je bilo i u ovom konkretnom primjeru jer je do manipulacije cijenom kriptopimovine došlo na centraliziranoj burzi Coinbase Pro. S druge strane, iako su decentralizirane financije ranjive na cijeli niz napada i zloupotreba, kao što to pokazuje ovaj primjer, on još više pokazuje zašto nam je potrebna decentralizacija i zašto je potrebno korištenjem novih tehnologija ukloniti rizike svojstvene intermedijarima na financijskim tržištima. Dakle, problem u opisanom primjeru (Compound) nije proizašao iz previše „decentraliziranih financija“ već baš obrnuto, problem je nastao zbog nedovoljno decentraliziranih rješenja i ovisnosti ovog konkretnog projekta o izvoru informacija o cijeni kriptoimnovine (price feed) iz jednog centraliziranog izvora.
Ono što želimo reći je da je na kraju krajeva odgovornost na korisniku - korisnik je onaj koji se mora informirati o faktorima rizika i vektorima napada, a nadamo se da ćemo mi iz UBIKa u 2021. u tome značajno pomoći. Idealno, korisnik bi znao i čitati kod, ili bio voljan platiti mišljenje nekoga tko to zna. U ovim ranim fazama blockchain razvoja, raditi manje a očekivati više bilo bi nadasve neodgovorno.
Zadnji odjeljak članka, “Alkemija novog doba”, neupućenom čitatelju ostavlja dojam da se radi u najmanju ruku o financijskoj verziji nadriliječništva. Vjerujemo da autor u stvari nema zle namjere, već da se radi o kombinaciji neinformiranosti te činjenice da je autor proveo većinu svog profesionalnog života u tradicionalnom financijskom sektoru te ih iz tog razloga teško razumijeva. Kao što je 1999. godine bilo teško razumjeti da će se npr. 2010. kompletna financijska infrastruktura bazirati gotovo isključivo na internet tehnologijama, mnogim stručnjacima trenutnih financijskih sustava nije u potpunosti razumljiva “kripto” strana financija i samo-bankarstva. Radi se o generacijskom jazu koji je teško premostiv bez ozbiljne količine truda.
Autor u svom osvrtu spominje i flash crash američkih burzi iz 2010. godine, što smatramo da je izvrstan kontrapunkt incidentu o kojem upravo govorimo. U ovom članku iznjeli smo u kratkim crtama činjenicama potkrepljen opis samog događaja, a na raznim blogovima koji se bave ovom temom moguće je pročitati zbilja detaljne analize koje jasno opisuju što se prilikom ovog incidenta na Compoundu događalo. Jasno je zašto se incident desio, s kojim motivacijama i kako se odvio. S druge strane, nakon 10 godina istraživanja, tisuća stranica izvještaja američkih regulatora i jednog sudskog procesa, sve što o flash crashu iz 2010. sa sigurnoću možemo reći da je značajan faktor u svemu bio trenutak kad je u jednom londonskom predgrađu tridesetogodišnjeg momka mama pozvala da siđe na ručak. Kako je to točno dovelo do flash crasha - ne zna se. Zna da se samo da je to definitivno imalo značajan utjecaj, a ostatak priče je - alkemija.
Akteri u tradicionalnoj financijskoj industriji navikli su živjeti u svijetu gdje je malo kome, ako ikome, jasno što se na tržištu u stvari događa. G. Ivanković dolazi iz jedne industrije gdje je sasvim normalno da se 10 godina istražuje flash crash koji je izbrisao bilijun (eng. trillion) dolara vrijednosti u roku od pola sata i da se ne dođe do jasnih zaključaka. Prelazak u svijet gdje su sve transakcije javne, sve motivacije jasne i svi mehanizmi svima poznati može predstavljati šok za kognitivni aparat navikao na alkemiju. Moguće je da g. Ivankoviću možda nije niti jasno da je svijet u kojem su financijske transakcije transparetne uopće moguć. I to iz potpuno istih razloga iz kojih nekom alkemičaru nikako ne bi bila jasna znanstvena metoda kojom je Hantaro Nagaoka 1924. iz žive proizveo zlato.
Kad je Satoshi Nakamoto 2009. proizveo digitalno zlato, na svijet je donio jednu potpuno novu industriju, koja zahtjeva potpuno nove autore. Nadamo se da će urednički kolegij ubuduće znati razlikovati znanstvenike od alkemičara. Da nam se ne bi opet događalo da na konferencijama o budućnosti financija i dalje slušamo glasove prošlosti.
Da biste ostali u toku s najnovijim kripto događanjima predlažemo da se prijavite na naš novi forum, a da ostavite komentar na ovaj članak, pridružite se raspravi.